INTERVJU O knjizi  A Bark From The Past

​i bogatoj, još uvijek nedovoljno istraženoj hrvatskoj kinološkoj baštini

Kad prošlost zalaje:

priče koje čuvaju hrvatsku kinološku baštinu

Koliko zapravo poznajemo hrvatsku kinološku povijest? Odgovor je – mnogo manje nego što bismo trebali.

Povijest hrvatske kinologije nije zapisana samo u knjigama. Ona živi na požutjelim fotografijama, u starim novinskim člancima, arhivskim dokumentima i zaboravljenim obiteljskim albumima. U njima se kriju priče o ljudima i psima koji su zajedno stvarali dio hrvatske kulturne i kinološke baštine, ali i brojna vrijedna svjedočanstva koja su desetljećima ostala izvan interesa šire javnosti.

​Upravo tim pričama posvetio se Alen Galović, novinar, dugogodišnji uzgajivač pasa, član Hrvatskog kinološkog saveza i zamjenik predsjednika Kinološke udruge Zaprešić. Rezultat njegova višegodišnjeg istraživanja je knjiga A Bark From The Past, koja kroz autentične dokumente, fotografije i povijesne zapise donosi jedinstven pogled na bogatu, ali još uvijek nedovoljno istraženu hrvatsku kinološku baštinu.

U razgovoru za portal Moj Pas govori o tome kako je nastajala knjiga, koja su ga otkrića tijekom istraživanja najviše iznenadila, koje su priče na njega ostavile najdublji dojam te zašto smatra da je očuvanje kinološke baštine jednako važno kao i očuvanje svakog drugog dijela hrvatske kulturne povijesti.

Jeste li tijekom istraživanja naišli na neki podatak ili fotografiju
​za koju ste odmah znali da je iznimno vrijedna za hrvatsku kinologiju?

I danas se naježim kad se sjetim kako sam kontaktirao jednog čovjeka u Brazilu, pokušavajući otkriti tko je žena koju je na zagrebačkim ulicama sredinom tridesetih s hrtom snimio Đuro Janeković. Znao sam da je ona emigrirala u Južnu Ameriku, a Brazilac koji proučava povijest židovskih migranata iz Europe u Brazilu mi ljubazno odgovara da ne zna ništa više o njoj, ali da ga je baš oko iste slike kontaktirala neka žena iz Hrvatske koja ima sličnu pasminu. Javio sam se našoj Maji Čosić, znajući da se i ona bavi poviješću hrtova, pa je pitao zna li nešto više o tome, a ona mi odgovara: Da, i ja sam ga bila kontaktirala, ali došla sam do drugih podataka i otkrila sve! Kasnije je o toj fotografiji, ženi i hrtu objavila sjajnu priču u časopisu Moj pas, i ja sam to prenio u medijima. Ta je fotografija doista posebna, iznimno vrijedna i ikonička, u umjetničkom, ali i u kinološkom smislu.  
Ispočetka se nisam puno bavio pričom o čovjeku koji je bio prvi sudac na prvoj izložbi pasa. Zvao se Hugo Grund, bio je Austrijanac, ali je živio u Zagrebu i radio kao kraljevski šumar. Osim što je sudio na toj izložbi, on je i sam sebi dao nagrade za svoje pse, baš su njegovi psi proglašeni najljepšima! Nije to tada nitko izdvajao kao sukob interesa, ali me je ta spoznaja valjda i podsvjesno udaljila od želje da nešto više doznam od njemu. No, čitajući stare brojeve Šumarskog lista iz 19. stoljeća, zapravo priče naših lugara koji su se žestoko i javno pobunili kad im je novim Zakonom o lovu 1893. bilo zabranjeno ulaziti u šume sa psima, a od njih su oni bili nerazdvojni ne samo zbog lova, već i zbog toga što su ih ti psi čuvali od napada razbojnika, naišao sam i na nekrolog tom čovjeku. A uz nekrolog je objavljena i fotografija na kojoj je uz Grunda sjedio doista prelijepi špringer spaniel! 

Koliko je zapravo bogata hrvatska kinološka povijest u usporedbi s drugim europskim zemljama?

Teško nam se uspoređivati s velikim europskim narodima, naročito kad je riječ o 19. stoljeću, ali imamo i mi svoje male kinološke bisere kakve ni neke velike kulture nemaju. I to mnogo starije no što se misli. Naši renesansni pisci, od Marka Marulića do Petra Zoranića, ali i mnogi dubrovački renesansni pjesnici, na primjer, ispjevali su posvete psima kakve malo koja europska književnost ima. U prvom romanu na hrvatskom jeziku Zoranić piše o mitskom hrtu koji se zove Jakvuk i koji bez problema može svladati vuka, a Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, napisao je tužaljku svom voljenom psu, pjesmu na latinskom koja je otkrivena tek devedesetih u Glasgowu. Za našu kinološku povijest i mnoge naše pasmine nezaobilazna treba biti i čuvena knjiga Franza Laske "Lovstvo u BiH", jer se tiče i naših današnjih goniča i tornjaka. Često se Laska citira u nekim kinološkim radovima, ali mi se čini da je malo ljudi imalo tu knjigu u rukama, a to je djelo iz 1905. prevedeno 2009. u Sarajevu, riječ je prije svega o sjajnim i nadahnutim tekstovima, ali i vrlo zanimljivim fotografijama a sve skupa otvara doista fascinantna pitanja o kojima danas malo znamo. Laska je, na primjer, u Bosni fotografirao pse koje naziva dugodlakim goničima, a meni oni sliče na male tornjake. Sigurno će suvremena istraživanja i genetske analize u skoroj budućnosti dati odgovore i na pitanja o podrijetlu mnogih pasmina koje su si, eto, često postavljali i ljudi poput tog austrijskog časnika i putopisca prije 120 godina. Slabo se zna da je u Osijeku, na primjer, održano jedno od prvih natjecanja službenih pasa u Europi! Natjecanje vojnih i policijskih pasa održano je 15. rujna 1912., pobjednik je bio doberman s vodičem iz Berlina, a to su natjecanje pak bojkotirali psi iz Mađarske, ali ne zbog politike, već zato što je zapovjednika policije u Budimpešti ranije jedan policijski ugrizao za list noge, pa on nije htio ni čuti za mogućnost da njegovi policajci sa psima idu u Osijek!

Zašto ste prvo odlučili objaviti knjigu na engleskom jeziku?

Razlog je zapravo prozaičan. Za veliku knjigu, monografiju koja bi obuhvatila sve materijale koje sam skupio, nije bilo dovoljno novca, a određenu financijsku potporu za izdavanje knjige Kinološka udruga Zaprešić je već dobila od grada Zaprešića i Zagrebačke županije. Morali smo birati; hoćemo li vratiti ta sredstva ili ipak objaviti nešto u tom manjem financijskom okviru koji nam je dostupan. Zaključili smo kako bi bilo dobro da izlagačima i sucima koji na našu izložbu dolaze iz inozemstva u ruke damo nešto što svjedoči o našoj nacionalnoj kinološkoj tradiciji, a svima koji se bave sa psima može biti zanimljivo. Odlučili smo zato objaviti knjižicu manjeg formata, uz niz odabranih fotografija i umjetničkih reprodukcija koje se tiču pasa u prošlosti, ali s kratkim esejima na engleskom jeziku o psima i ljudima na hrvatskom tlu.. Nisu sve to strogo kinološke teme, ali sve govore o odnosu ljudi i pasa i vrlo su zanimljive i izvan našeg, hrvatskog konteksta. Knjiga ima 80 stranica, nije namijenjena prodaji, ali mislim da može poslužiti kao vrlo informativan povijesno-kulturni katalog naše kinologije za ljude iz inozemstva. 

Koliko su Vam u istraživanju pomogli muzeji, privatni kolekcionari i stare obiteljske arhive?

Ta je pomoć bila ključna i dragocjena. Bez pomoći karlovačkog fotografa i kolekcionara Dinka Neskusila ne bih bio svjestan razmjera ljubavi prema psima kakve je imala obitelj koja se prezivala Šibenik, svi su bili porijeklom iz sela Lipa kraj Bosiljeva, političar i pravnik Aleksandar Šibenik bio je kinološki sudac na prvoj izložbi pasa u Zagrebu poslije Prvog svjetskog rata, 1926. godine, a njegov brat Alfons, isto pravnik ali i fotograf, svojim je fotoaparatom na početku 20. stoljeća zabilježio mnoštvo prizora svoje obitelji, braće, majke, djece, supruge, a gotovo na svakoj fotografiji vide se ljudi koji drže, grle, ljube i paze pse. Psi su slobodni, čak i dok ljudi rade u polju, prelijepi njemački ptičari leže opušteno na idiličnim brežuljcima. Alfons je bio i ratni fotoreporter, bio je u Prvom svjetskom ratu na Soči, snimao vojsku, oružje, ali je uvijek negdje uz rub fotografije neki pas! Dinko, koji je i sam bio ratni fotoreporter devedesetih, spasio je ta djela od propasti i velikodušno mi ih ustupio za objavu. Iz Gradskog muzeja Županja dobio sam fotografije engleske obitelj Hepburn sa psima. Njih kao uzgajivače spominje i Boris Špoljarić u svojoj monografiji, ali ti industrijalci su važni i kao ljudi koji su u Hrvatsku donijeli prvu nogometnu loptu. Iz Muzeja Slavonije u Osijeku stigle su mi sjajne reprodukcije rijetko viđenih djela na kojima su naši slikari ovjekovječili pse, a Muzej Brdovec ustupio je preslike fotografija na kojima se vide golemi psi kako krajem 19. stoljeća slobodno uživaju u perivoju dvorca Laduč kojeg je tada posjedovala plemićka obitelj Vranyczany. Tu su i važni dokumenti, iz Državnog arhiva u Zadru stigao mi je preslik naredbe tadašnje Regionalne dalmatinske vlade kojom se zbog bjesnoće ograničava kretanje pasa. Naredba je važna u kontekstu povijesti naše veterine, ali i u kinološkom kontekstu, jer se na poseban način regulira odnosno ograničava kretanje određenih pasmina pasa. Tako se navodi pet ondašnjih izraza za neke pasmine, među njima su i hrtovi ali i "daneši" ili danci, pod tim se izrazom nekad mislilo na doge, ali i na naše dalmatinske pse, koji, osim ogrlice, moraju biti stalno na uzici i ne smiju se slobodno kretati.

Što biste voljeli da hrvatski kinolozi i ljubitelji pasa osvijeste nakon čitanja ove knjige?

Volio bih da shvate koliko je važno čuvati i poznavati kinološku baštinu. Ne samo onu iz davnina, onu o kojoj je doista danas teško nešto više doznati, već i ovo novije nasljeđe, koje nije tako davno, a možda ga prebrzo zaboravljamo i ne držimo do njega.

Možemo li reći da je zaprešićki kraj zaista jedna od kolijevki hrvatske kinologije?

U neku ruku da, u Zaprešiću, u Novim dvorima, živjela je grofica Anka Jelačić, nju na starim fotografijama s kraja 19. stoljeća vidimo s dogom, mopsom, pinčem, foksterijerom, dakle možemo pretpostaviti da je bila istinska ljubiteljica plemenitih pasa, ne postoji fotografija iz toga doba s tako mnogo različitih pasa određenih pasmina. Njen otac, grof Đuro Jelačić i brat bana Jelačića, bio čelnik gospodarske izložbe u sklopu koje je održana i prva izložba pasa u Hrvatskoj 1891. Ali on je bio i prvi čelnik našeg prvog organiziranog lovačkog društva koje se, logično, bavilo i kinologijom te je kao takvo bilo registrirano i u Beču. Kraj Zaprešića, u dvorcu Lužnici, živio je i barun Geza Rauch, koji je na tu prvu izložbu doveo dogu sa štencima, volim se našaliti da je on prvi izložio uzgojnu skupinu, ali je doista u određenom smislu i prvi uzgajivač pasa o kojem imamo takav zapis. Pse su imali i Vranyczanyjevi u obližnjem Laduču, i o tome je sačuvano mnogo vrlo zanimljivih fotografija.  

Koja Vam je priča iz knjige možda najemotivnija ili osobno najdraža?

Najtužnija je sigurno priča o psima koji su s hrvatskim pomorcima išli na Arktik. Na Sjeverno more je 1871. krenuo brod austrijske ekspedicije s 24 istraživača, a među njima je bilo i 12 hrvatskih mornara, većina s Kvarnera. S njima je na put pošlo osam pasa, kako pišu istraživači kasnije, "dva laponska i šest bečkih pasa". Brod se nakon nekog vremena našao okovan ledom, dva su psa nestala u bijelom prostranstvu, trećeg je pojeo polarni medvjed, ali je na svijet u toj hladnoći došlo i jedno štene. No, kad su nakon više od 20 mjeseci pomorci odlučili u čamcima zaveslati prema pučini i potražiti spas, shvatili su da su psi koje su poveli sa sobom odveć nemirni i da bi mogli prevrnuti čamce. Iskrcali su ih na jednu santu leda, pa ih ubili puškama iz milosrđa, da ne skončaju pateći od gladi i zime. O toj ekspediciji ima puno svjedočanstava i ona govore da su veze naših mornara sa psima bile mnogo snažnije od onih opisanih u jednoj ranijoj priči Julesa Vernea o sličnoj pustolovini.

Koliko još neistraženih priča o hrvatskoj kinologiji zapravo postoji?

Mnogo, u Državnom arhivu, na primjer, postoji rukopis naslovljen "Moj pas Box – životopis vjernoga psa" iz 1926. godine, a riječ je o priči o jednom njemačkom bokseru, kojeg su u nas zvali i "zmajski pas". U Hrvatsku je stigao čak iz Berlina nakon što je promijenio tri vlasnika i završio negdje kraj Zagreba u lošim uvjetima. Spasio ga je Emilij Laszowski, hrvatski povjesničar, arhivist i knjižničar, jedan od utemeljitelja Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, pa kad je išao na sastanke svog udruženja, vodio je sa sobom i Boxa. Otud mu i nadimak "zmajski pas". Laszowski je bio izuzetno ugledan i utjecajan čovjek, on je zaslužan za osnivanje Gradske knjižnice, Muzeja grada Zagreba, ali Državnog arhiva. Spasio je od propadanja mnoge hrvatske znamenitosti, bez njega danas ne bi postojala ni Kamenita vrata, na primjer. Box je doživio osamnaest godina, bio je član obitelji, a kad su Emilijeva žena i djeca jednom pošli na selo, na ljetovanje, izbio je požar u kući u kojoj su spavali i Box ih je lavežom probudio, pomagao je čak i izvlačiti stvari iz soba zahvaćenih plamenom. O tome su izvijestile i tadašnje novine. Kad je uginuo 1925. godine, Laszowski je bio shrvan od boli. I priču o Boxu bi valjalo bolje istražiti, ali i objaviti taj rukopis! Ali ima materijala i za istraživače iz drugih područja. U memoarima oca naše slikarice Naste Rojc, političara Milana Rojca, zabilježena je priča iz 19. stoljeća o njegovom newfoundladskom psu i misterioznoj bolesti od koje je uginuo. Opisuju se simptomi te bolesti, ali i svađa s onodobnim veterinarom, na njemačkom jeziku, u kojoj Rojc inzistira da se postavi dijagnoza i da spasi voljenog psa, ali veterinar samo odgovara da je to "pasja bolest". Uginuo je potom sa sličnim simptomima još jedan pas u obitelji. Ostaje otvoreno pitanje od čega su zapravo psi tada ugibali i bi li se iz opisanih simptoma danas mogla naslutiti prava dijagnoza. Bila bi to zanimljiva mala rekonstrukcija na razmeđu kinološke povijesti i veterinarske forenzike. Muzej grada Zagreba prošlog je mjeseca objavio niz fotografija iz prošlosti na kojima Zagrepčani poziraju sa svojim psima. Ni o njima nemamo ozbiljnijih istraživanja. U Muzeju za umjetnost i obrt nalazi se fotografija snimljena u Osijeku krajem 19. stoljeća na kojoj jedna žena pozira s dva njemačka ptičara. To su prelijepi i njegovani psi, mislim da bi se danas bez problema mogli popeti na pobjedničko postolje svake velike izložbe. Na žalost, ne znamo ništa o ženi koja ih drži. 

Što možemo očekivati od buduće velike monografije na hrvatskom jeziku?

Nisam znanstvenik ni povjesničar, ali bih volio da takva monografija bude veliki kompendij o tekstova i fotografija o povijesti pasa i ljudi na hrvatskom tlu, zbirka autentičnih dokumenata i reprodukcija koja će u budućnosti moći pomoći i poslužiti svima koji će htjeti u svojim područjima stručno obrađivati slične teme vezane uz pse, uz odnos ljudi i pasa, od povijesti veterine, prirodoslovlja i leksikografije do književnosti i povijesti umjetnosti ili etnologije.

Mislite li da hrvatska kinološka povijest danas dobiva pažnju koju zaslužuje?

Na žalost ne, ali to nije samo naš hrvatski problem i fenomen. Rekao bih čak da je upravo nepoznavanje kinološke povijesti u cijelom svijetu danas uzrok praksi, odluka i inicijativa koje teže suzbijanju uzgoja pasa s rodovnicama, zabranama pasmina pa i samih izložbi pasa, a istovremeno otvaraju neograničeni prostor za ono što mi nazivamo štancerajem, dakle za neodgovoran i nekontroliran uzgoj. Upravo poznavanje kinološke povijesti ruši argumente onih koji misle da su pasmine novovjeki izum. Neshvatljivo mi je da neke europske zemlje zabranjuju uzgoj peruanskih bezdlakih pasa jer ga smatraju mučenjem životinja, a prikazi tih pasa pronađeni su na keramikama i artefaktima starim više od tisuću godina, još iz vremena pretkolumbovskih civilizacija! Zato je dragocjeno da bar u Hrvatskoj zaštitimo uzgoj i rad sa svim našim autohtonim pasminama, kao što je to sada napokon i za svaku pohvalu učinjeno s hrvatskim ovčarima. Oni su naša jedinstvena kulturna baština i svim silama ih moramo očuvati i štititi. 

Koliko su psi kroz povijest bili važni ne samo u lovu i radu, nego i u svakodnevnom životu hrvatskih obitelji?

Često sam dolazio do podataka i priča koje su demantirale vjerovanja da su ljudi nekad držali pse samo za lov, za rad, ili da je odnos prema psima nekoć bio bitno različit i puno grublji nego danas. Veza ljudi i pasa je kroz povijest neusporedivo snažnija no što možemo zamisliti. Nevjerojatno, ali ni jedna od fotografija ili umjetnička reprodukcija pasa iz 19. stoljeća do koje sam došao ne prikazuje pse na lancu, u kavezu. Upravo suprotno, slobodni su. Fascinira ta spoznaja da su mnogi s psima i uz pse i u davna vremena, kad je bilo mnogo više gladi i neimaštine, živjeli uz neizmjernu ljubav, brigu i povjerenje. A nisu to bili samo plemići i bogataši.   

​
Postoji li neka povijesna fotografija ili dokument koji Vas je posebno fascinirao kada ste ga prvi put vidjeli?

Zapravo su me najviše fascinirale knjige i tekstovi naših prirodoslovaca o psima. Rođeni Osječanin Mijo Kišpatić, čovjek koji je bio geolog ali i veliki popularizator znanosti, napisao je 1872. knjigu u kojoj opisuje pse i pasmine tako živo i s tako puno ljubavi da njegove misli i danas zvuče jednako snažno i moćno, pune razumijevanja za odnos ljudi i pasa: "Nema nijedne životinje, koja bi čovjeku od kolijevke pa do smrti tako odana bila kao pas. Nijedna životinja nije stekla toliko pažnje u čovjeka kao pas. On je u svem čovjeku pri ruci, u svačem mu je u pomoć. Već samo njegovo držanje pokazuje, da nije sebičan, u njem odsieva dobroćudnost", piše Kišpatić prije više od 150 godina! Zadranina Spiridona Brusinu nazivaju "hrvatskim Darwinom", on se s Darwinom i dopisivao, osnovao je zagrebački zoološki vrt, najviše je proučavao školjke, a pse je, poput Darwina, opisivao skoro kao moralna bića. Brusina je napisao i prvi izvještaj s neke izložbe pasa na hrvatskom jeziku. Putovao je 1884. na Sastanak ornitologa i izložbu ptica u Beču, a u isto se vrijeme ondje održavala i izložba pasa. Brusina je, opisujući tu izložbu, zabilježio: "Čuo sam, gdje su se mnogi prostiji Bečlije ljutili na pasju izložbu; nu imali su krivo. Ta pas je plemenita životinja, najvjerniji i najstariji prijatelj čovjeka". Prirodoslovac Gjuro Sebišanović je 1878. objavio djelo u kojem opširno piše o tadašnjim teorijama o podrijetlu pasa, vrlo detaljno opisuje tada najaktualnija razmišljanja europskih prirodoslovaca o tome kako je rođen savez ljudi i pasa. Ne smije se zaobići ni knjiga koju je 1910. objavio Milan Mizler, šef tadašnje hrvatske policije. Knjiga se zove "Pas u potražnoj službi", to je prva naša knjiga o obuci službenih pasa, posve je nevjerojatno kako su neke njegove ideje o obuci pasa i danas aktualne i napredne za to doba. On na više mjesta vrlo jasno poručuje da se psa ne može i ne smije obučavati silom, pa piše: "Tko pri nabavi pseta škrtari, taj će teško doći do valjanog pseta, jer je stara rieč, da je jeftina roba obično najskuplja! Ne uzimaj nikada pseta, koje je grubo odgojeno i s kojim se je već od prvog početka surovo postupalo, jer valjan odgoj pruža jamstvo i za dobru dresuru".

Koliko su psi kroz povijest bili važni ne samo u lovu i radu, nego i u svakodnevnom životu hrvatskih obitelji?

Često sam dolazio do podataka i priča koje su demantirale vjerovanja da su ljudi nekad držali pse samo za lov, za rad, ili da je odnos prema psima nekoć bio bitno različit i puno grublji nego danas. Veza ljudi i pasa je kroz povijest neusporedivo snažnija no što možemo zamisliti. Nevjerojatno, ali ni jedna od fotografija ili umjetnička reprodukcija pasa iz 19. stoljeća do koje sam došao ne prikazuje pse na lancu, u kavezu. Upravo suprotno, slobodni su. Fascinira ta spoznaja da su mnogi s psima i uz pse i u davna vremena, kad je bilo mnogo više gladi i neimaštine, živjeli uz neizmjernu ljubav, brigu i povjerenje. A nisu to bili samo plemići i bogataši.   

​
Postoji li neka povijesna fotografija ili dokument koji Vas je posebno fascinirao kada ste ga prvi put vidjeli?

Zapravo su me najviše fascinirale knjige i tekstovi naših prirodoslovaca o psima. Rođeni Osječanin Mijo Kišpatić, čovjek koji je bio geolog ali i veliki popularizator znanosti, napisao je 1872. knjigu u kojoj opisuje pse i pasmine tako živo i s tako puno ljubavi da njegove misli i danas zvuče jednako snažno i moćno, pune razumijevanja za odnos ljudi i pasa: "Nema nijedne životinje, koja bi čovjeku od kolijevke pa do smrti tako odana bila kao pas. Nijedna životinja nije stekla toliko pažnje u čovjeka kao pas. On je u svem čovjeku pri ruci, u svačem mu je u pomoć. Već samo njegovo držanje pokazuje, da nije sebičan, u njem odsieva dobroćudnost", piše Kišpatić prije više od 150 godina! Zadranina Spiridona Brusinu nazivaju "hrvatskim Darwinom", on se s Darwinom i dopisivao, osnovao je zagrebački zoološki vrt, najviše je proučavao školjke, a pse je, poput Darwina, opisivao skoro kao moralna bića. Brusina je napisao i prvi izvještaj s neke izložbe pasa na hrvatskom jeziku. Putovao je 1884. na Sastanak ornitologa i izložbu ptica u Beču, a u isto se vrijeme ondje održavala i izložba pasa. Brusina je, opisujući tu izložbu, zabilježio: "Čuo sam, gdje su se mnogi prostiji Bečlije ljutili na pasju izložbu; nu imali su krivo. Ta pas je plemenita životinja, najvjerniji i najstariji prijatelj čovjeka". Prirodoslovac Gjuro Sebišanović je 1878. objavio djelo u kojem opširno piše o tadašnjim teorijama o podrijetlu pasa, vrlo detaljno opisuje tada najaktualnija razmišljanja europskih prirodoslovaca o tome kako je rođen savez ljudi i pasa. Ne smije se zaobići ni knjiga koju je 1910. objavio Milan Mizler, šef tadašnje hrvatske policije. Knjiga se zove "Pas u potražnoj službi", to je prva naša knjiga o obuci službenih pasa, posve je nevjerojatno kako su neke njegove ideje o obuci pasa i danas aktualne i napredne za to doba. On na više mjesta vrlo jasno poručuje da se psa ne može i ne smije obučavati silom, pa piše: "Tko pri nabavi pseta škrtari, taj će teško doći do valjanog pseta, jer je stara rieč, da je jeftina roba obično najskuplja! Ne uzimaj nikada pseta, koje je grubo odgojeno i s kojim se je već od prvog početka surovo postupalo, jer valjan odgoj pruža jamstvo i za dobru dresuru".