Od prvih zapisa iz 14. stoljeća, preko slavonskih pašnjaka i čordaša,
do zaštite nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske i spomenika u Đakovu
– priča o hrvatskom ovčaru zapravo je priča o hrvatskom čovjeku,
njegovoj tradiciji i ljudima koji su desetljećima radili da ona ne bude zaboravljena.
Hrvatski ovčar – pas koji je stoljećima čuvao Slavoniju, a danas čuva hrvatsku baštinu
Postoje pasmine pasa koje su nastale kako bi impresionirale svojim izgledom. Druge su stvarane za lov, čuvanje ili društvo čovjeku. No postoji jedna hrvatska pasmina koja je rasla zajedno s narodom, dijelila njegovu svakodnevicu i stoljećima bila nezamjenjiv dio života na slavonskim ravnicama.
To je hrvatski ovčar.
Njegova priča nije započela u uzgajivačnici niti na izložbenom prostoru. Nije nastala zbog želje za stvaranjem nove pasmine, nego iz potrebe čovjeka koji je živio od zemlje, stoke i vlastitog rada.
Na nepreglednim slavonskim pašnjacima nije bilo mjesta za psa koji će biti samo lijep. Trebao je biti izdržljiv, brz, inteligentan i dovoljno samostalan da u svakom trenutku zna što treba učiniti. Upravo je takvog psa oblikovao život.
Zato hrvatski ovčar nikada nije bio samo pomoćnik.
Bio je partner.
Bio je produžena ruka slavonskog čovjeka.
Danas, više od šest stoljeća nakon prvih pisanih tragova o ovoj pasmini, hrvatski ovčar doživljava možda najveće priznanje u svojoj dugoj povijesti. Tradicija njegova uzgoja i suživota s čovjekom zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, a u Đakovu – gradu s kojim je neraskidivo povezan – podignut mu je i spomenik koji trajno svjedoči o njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti.
No da bismo razumjeli zašto je jedan pas zaslužio takvo mjesto u hrvatskoj baštini, potrebno je vratiti se nekoliko stoljeća unatrag.
Kada je život ovisio o jednom psu
Nekada se život u Slavoniji odvijao drukčijim ritmom.
Dan nije određivao sat, nego izlazak sunca. Rad nije završavao kada bi otkucalo određeno vrijeme, nego kada bi se posljednja životinja sigurno vratila u svoje dvorište.
U gotovo svakom selu postojao je čordaš – čovjek kojemu su mještani povjeravali svoje krave, ovce ili svinje. Svakoga jutra obilazio je selo, okupljao stoku i vodio je prema zajedničkim pašnjacima.
Njegov dolazak najavljivao se pucanjem kandžije. Taj je zvuk bio znak domaćinima da izvedu svoju stoku pred kuće, odakle je započinjao još jedan radni dan na slavonskim pašnjacima.
Ali, koliko god čobanin bio iskusan, najveći dio posla nije obavljao čovjek.
Obavljao ga je njegov pas.
Dok je čoban sa sobom nosio tek torbu s kruhom, vodom i nešto hrane za sebe i svog četveronožnog pomoćnika, hrvatski ovčar neumorno je radio. Okupljao je stado, vraćao odbjegle životinje, pazio da nijedna ne zaostane i gotovo instinktivno održavao red među stokom.
Njegova najveća vrijednost nije bila snaga.
Bila je inteligencija.
Nije čekao svaku naredbu.
Promatrao je situaciju, donosio odluke i reagirao samostalno. Upravo ga je ta sposobnost učinila nezamjenjivim suradnikom čovjeka tijekom stoljeća.
Stari slavonski čobani često su govorili kako bez dobrog hrvatskog ovčara nema ni dobrog čobana.
To nije bila romantična priča.
To je bila svakodnevica.
Šest i pol stoljeća vjernosti
Malo koja pasmina na svijetu može se pohvaliti tako dugom i tako dobro dokumentiranom poviješću kao hrvatski ovčar.
Prvi poznati pisani trag o ovoj pasmini potječe iz 1374. godine, kada je đakovački biskup Petar u svojim zapisima opisao psa koji je živio uz slavonskog čovjeka. Bio je to pas srednje veličine, crne dlake, živahan, izdržljiv i iznimno sposoban za rad sa stadom. Upravo taj zapis danas se smatra prvim pouzdanim svjedočanstvom o postojanju hrvatskog ovčara.
Još je zanimljivije da se gotovo tri i pol stoljeća kasnije, u zapisima iz 1719. godine, ponovno opisuje isti pas. Navodi se njegova visina, temperament, različiti oblici ušiju i repa te izrazita živahnost. Usporede li se ta svjedočanstva s današnjim standardom pasmine, jasno je koliko je hrvatski ovčar tijekom stoljeća ostao vjeran svom izvornom obliku.
Takva postojanost nije slučajna.
Hrvatski ovčar nije nastajao prema estetskim kriterijima niti su ga oblikovali uzgajivački trendovi. Oblikovao ga je posao. Svaka njegova osobina morala je imati svrhu. Pas koji nije mogao pratiti stado, koji nije bio dovoljno brz ili dovoljno pronicljiv jednostavno nije mogao obavljati posao zbog kojeg je postojao.
Zbog toga hrvatski ovčar ni danas nije pas koji će satima mirno ležati bez aktivnosti.
On želi raditi.
Želi učiti.
Želi biti uz svog čovjeka.
To je osobina koja se nije promijenila ni nakon više od šest stoljeća.
Pas koji nije čuvao samo stoku
Kada govorimo o hrvatskom ovčaru, često ga nazivamo pastirskim psom.
No njegova je uloga bila mnogo šira.
On nije samo okupljao ovce.
Čuvao je goveda.
Radio je sa svinjama.
Pratio je konje.
Čuvao je gospodarstvo.
Bio je prvi koji bi upozorio na dolazak nepoznate osobe ili opasnosti.
Bio je pas koji je živio uz čovjeka od ranog jutra do kasne večeri.
Nije poznavao radno vrijeme.
Nije birao vremenske uvjete.
Bio je ondje kada je trebalo.
Upravo zato hrvatski ovčar nikada nije bio samo radni alat.
Postao je član obitelji.
To potvrđuju i brojna svjedočanstva koja su prikupljana tijekom istraživanja za projekt zaštite nematerijalnog kulturnog dobra. Jedna slavonska obitelj tako je ispričala kako hrvatske ovčare uzgaja neprekidno više od 130 godina, dok druga, iz urbane sredine, već više od pola stoljeća ne može zamisliti život bez ove pasmine.
Takve priče možda najbolje objašnjavaju zašto je Ministarstvo kulture zaštitilo upravo tradiciju uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom, a ne samo pasminu.
Jer hrvatski ovčar nije obilježio samo povijest hrvatske kinologije. Obilježio je živote ljudi.
Čovjek koji je razumio da se baština mora sačuvati
Koliko god bila bogata, povijest sama po sebi nije dovoljna da bi opstala.
Netko je mora istražiti.
Prikupiti dokumente.
Sačuvati stare fotografije.
Razgovarati s ljudima koji još pamte način života kakav je danas gotovo nestao.
Netko mora povezati prošlost s budućnošću.
U priči o hrvatskom ovčaru tu je ulogu posljednjih desetljeća imao Blago Petric, dugogodišnji predsjednik Matičnog kluba Hrvatski ovčar iz Đakova.
Njegov doprinos teško je svesti na jednu funkciju ili jedan projekt.
Godinama je sustavno radio na prikupljanju povijesne građe, dokumentiranju tradicije, predstavljanju pasmine na kinološkim i kulturnim manifestacijama te povezivanju uzgajivača, etnologa, povjesničara i institucija koje su prepoznale vrijednost hrvatskog ovčara kao dijela nacionalne baštine.
Posebno važan bio je projekt kojim je tradicija uzgoja i suživota s hrvatskim ovčarom proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
Iza tog priznanja nisu stajali samo obrasci i administracija.
Stajali su mjeseci istraživanja, obilaska terena, razgovora sa starim uzgajivačima, prikupljanja arhivske građe, fotografija i videosvjedočanstava.
Projekt je okupio stručnjake različitih područja i prvi put na jednom mjestu dokumentirao bogatstvo tradicije povezane s hrvatskim ovčarom.
Velik obol pisanju i moderiranju samoga projekta dala je etnologinja Jasmina Jurković Petras, koja je svojim stručnim znanjem i predanim radom značajno pridonijela njegovoj kvaliteti i cjelovitosti. Važnu ulogu u dokumentiranju projekta imao je i Josip Plivelić, koji je kao snimatelj i montažer svojim videozapisima i montažom trajno sačuvao vrijedna svjedočanstva i vizualnu baštinu nastalu tijekom projekta.
No možda je još važnije nešto drugo.
Blago Petric nikada nije promicao hrvatskog ovčara samo kao kinološku pasminu.
Promicao ga je kao dio hrvatskog identiteta.
U tome se krije najveća vrijednost njegova rada.
Hrvatski ovčar postao je ambasador Hrvatske
Posljednjih godina hrvatski ovčar više nije poznat samo u Slavoniji.
Danas ga susrećemo na najvećim međunarodnim izložbama pasa, sportskim natjecanjima i promocijama hrvatske kinologije. Živi u brojnim europskim državama, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama te Japanu, gdje ga sve više ljudi prepoznaje kao iznimno inteligentnog, radno sposobnog i odanog psa.
Poseban iskorak dogodio se tijekom Svjetske izložbe pasa u Zagrebu 2024. godine, kada hrvatski ovčar nije predstavljen samo kao pasmina, nego kao dio hrvatske tradicije. Posjetitelji iz cijeloga svijeta upoznali su slavonske običaje, narodnu nošnju, priču o čobanu i njegovu psu te bogatu kulturnu baštinu iz koje je hrvatski ovčar izrastao.
To je bio trenutak kada je mnogima postalo jasno da hrvatski ovčar nije samo nacionalna pasmina.
On je jedan od ambasadora Hrvatske.
Spomenik koji nije podignut zbog prošlosti
Sve što se događalo posljednjih godina prirodno je vodilo prema jednom simboličnom trenutku.
Đakovo je odlučilo podići spomenik šokcu i hrvatskom ovčaru.
Na prvi pogled riječ je o brončanoj skulpturi.
Ali ona predstavlja mnogo više.
Predstavlja zahvalnost svim generacijama ljudi koji su živjeli uz hrvatskog ovčara.
Predstavlja zahvalnost psu koji je stoljećima pomagao čovjeku.
Predstavlja priznanje jednoj pasmini koja je oblikovala identitet slavonskog sela.
Autor spomenika, kipar Vice Tolić iz Ernestinova, prikazao je upravo ono što hrvatski ovčar predstavlja – slavonskog čobana, njegov štap, torbu, tradicionalnu odjeću i psa koji mirno stoji uz svog gospodara, spreman krenuti za njim kamo god pošao.
Nije slučajno što se taj spomenik nalazi upravo u Đakovu.
Gradu koji je stoljećima bio jedno od središta razvoja hrvatskog ovčara.
Gradu u kojem je njegova priča ostavila dubok trag.
I gradu koji je odlučio da se taj trag više nikada ne smije izbrisati.
Dok god će uz slavonskog čovjeka trčati jedan mali crni pas kovrčave dlake,
priča o hrvatskom ovčaru neće biti završena.
Jer neke se pasmine ne uzgajaju samo zbog rodovnice.
One se čuvaju zato što čuvaju dio identiteta jednoga naroda.
